Donacije
Donacije uplatom na žiro račun:
2340009 - 3101531904
Donacije uplatom na tekući račun:
2340009 - 3205062975
Hvala vam unaprijed!
Popularno na Blogu
Pratite me na Facebooku
Blog kategorije
Izdvojeno
Ljubav i strah na ulicama Caracasa
2013.
Poljubila me, prepustila se te je popucala napetost koja se mogla osjetiti posljednjih dana meÄ‘u nama. Poljuljalo me... Priznajem, nisam bio onaj pravi koji je gotovo uvijek na prvu zgrabio ponuÄ‘enu priliku. Oklijevao sam duže vrijeme, kao da sam želio biti potpuno siguran u ispravnost i istinitost ovoga što se dogaÄ‘a izmeÄ‘u mene i Susan. Možda je i sam Caracas kumovao tome. Strah u kostima i instinktivno tražim zaštitu!? Ovdje svake godine izgubi život 3500 ljudi, u cijeloj Venezueli oko 19 tisuća. Kao da život ne vrijedi pišljiva boba. Nikad ne znaš koji je metak namijenjen baš tebi.
Otvorila su se velika staklena vrata Maiquetía aerodroma. “Yes, now I’m here!” Sad definitivno nema nazad! Prvi put Južni Kontinent, kako ga od milja volim zvati. Poput nekog velikog moreplovca koji otkriva novi svijet. Poput mog imenjaka Pola. Iza mene svi oni kubanski problemi. Umalo me nisu pustili da izaÄ‘em van jer nemam povratnu kartu. “Nisam se ni mislio tu vraćati”, rekoh im ironiÄno. “Putujem, ljudi, po svijetu!” DoÄekali me namrgoÄ‘eni pogledi. Kakve li razlike od toplog naroda kojeg sam ostavio iza sebe... Kakva dobrodošlica? Shvaćam da ovdje nema zajebancije, ali prihvaćam pravila igre. Ulazim u WC i vojniÄkom disciplinom se organiziram. RasporeÄ‘ujem novce na Äetiri pomalo skrivena mjesta u ruksacima. Instiktivno nakon par minuta odabirem jednog od dvadesetak službenika koji mijenjaju lovu na paralelnom marketu. Potencijalno opasno, no tako mogu dobiti do tri puta više nego službeno. Mijenjam samo 10$ jer što prije želim otići odavdje, što prije želim u centar, u grotlo Caracasa.
Sve drugo opisat će se vjerojatno u kakvoj knjizi, no idemo na idući dan, na moje prvo jutro u Caracasu. Govori mi kako je sinoć vježbala engleski jer nije znala što će mi ujutro reći kad krenemo u obilazak. Ona ga kao ne priÄa, no kad je nasamo sa mnom pokazala je jednu totalno drugu sliku. Susan je samo malo povuÄena. Gledam ju dok priÄa. Kako lijepo lice, kakve zanimljive oÄi, veseli smješak pun prekrasnih bijelih zubi koje dodatno istiÄe njena tamna put. Kako želim poljubiti te usne, kako želim osjetiti to napeto tijelo. Za doruÄak je spremila nešto tradicionalno - Arepu i jaja s rajÄicom. Jelo s kojim ona sama nije bila zadovoljna, a ja sam se na sve nekako obazirao sa smješkom jer sam osjetio toplinu ove osobe.
Obilazimo zajedno zapadni dio grada koji je manje siguran, no tamo se nalazi bogata kolonijalna arhitektura koju svakako treba vidjeti. Capitolio, kuća osloboditelja Simona Bolivara i Plaza Bolivar koju ima svaki grad i koja jednostavno govori - ovo je centar centra! Prostor definitivno nije u skladu s osjećajima koji te prožimaju. UrbanistiÄki dotjeran, Äist i lijep, no dok vadim fotoaparat i slikam jednostavno mogu osjetiti na sebi poglede. Ipak sam ja, primjećujem bez pretjerivanja, jedini turist koji vadi fotoaparat i povremeno slika. U oÄima vidim da ni njoj nije svejedno i govori mi da ne slikam toliko... Prolazi sve bez problema i pješaÄimo petstotinjak metara do El Calvaria, prvog parka u Caracasu. Dobio sam upute da ni sluÄajno ne vadim fotaparat na tom putu jer bi moglo biti problema. Taj put tako i izgleda; ciganlija, puno smeća i zapišano. El Calvario, lijep, smješten na brdu, jednostavno ostavlja bez daha naÄin na koji izolira tu gradsku buku te kako se s njega pruža lijep pogled.
Susan me odluÄila odvesti do sveuÄilišnog kampusa u sklopu kojeg je i njen fakultet arhitekture, da bi nakon svega išli u park La Estancia, park u kojem ona rado uživa u prirodi dok Äita. Ležimo jedno pokraj drugog i totalno sam opušten. Po prvi puta se osjećam sigurno, a njezina blizina u vodoravnom položaju suviše godi. UÄi me španjolski iz moje male knjižice, dok pokazuje interes za hrvatskim. Pomislim kako mi je ta knjižica Äiju mi je kupnju savjetovala moja BFF (best friends forever) iz Hrvatske pun pogodak. Istovremeno uÄim i barim... :)
PredveÄer bi zajedno išli kupiti pivo, smijali bi se u busu, svidjela joj se moja Äupava glava, iako je nisam još na Kubi uspio srediti. "Branila" mi je da stavljam gel na kosu. UÄila me plesati merengue. NaveÄer, dok bi sjedili za kompjuterima u boravku pao bi kakav smajlić preko fejsa praćen "opasnim" pogledom. Prošla je sa mnom pola grada da naÄ‘emo meso za ćevape. Nije tog dana išla ni na fakultet jer me nije htjela pustiti da sam hodam. Kad bi trebao promijeniti nešto sitno dolara bojala se pustiti me na ulicu nego bi ona uskoÄila. Ma skoro da joj ne bi ništa ni uzeo, samo dao... Držala me kao kap vode na dlanu. Bivali smo si sve bliži...
Prvi poljubac dosta dugo smo Äekali. Odbila me na prvu... Blokirala se i znala je da sutra idem, iako i ona ide sa mnom i bit ćemo još koji dan zajedno. Znala je da prepustiti se osjećajima znaÄi i rastati se u suzama. Treba biti hrabar, “prihvatiti život u trenutku”, govorio sam joj. UnatoÄ svom tom srahu i povuÄenosti, Susan je eksplodirala, u njoj je buknula želja i strast... U polumraku sobe rasplamsali su se osjećaji i spojila tijela... Zaljubio sam se u Venezueli!
Pregledano 7500 puta