Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Ljubav s bakicom u tangama

07.04.
2013.
Plaža Montañita

Kažu da u ljubavi godine nisu bitne! Držim da su žene kao vino. No, kao već prosječan enolog znam da je svaku pravu butelju potrebno pravilno i skladištiti. Ono što sigurno stoji je da žena u godinama zna što i kako želi. Zna i kako to ostvariti.



Provlačim kroz ovo jednu istinitu anegdotu od prije nekoliko godina. Radio sam za jednog umjetnika, keramičara svjetskog glasa, Hanibala Salvara. Postavljali smo Svjetsku izložbu male i minijaturne keramike u Zagrebu na kojoj se, između ostalog, našao i rad našeg lipičkog slikara i keramičara Matije Grgurevića. Sudjelovao sam i u organizaciji aukcije, a na njoj se pojavila ona... Vremešna bakica kojoj ne dajem ispod 60 godina. No, s kakvom je elegancijom ta žena hodala, izgledom i modom očaravala... Sjećam se dan-danas tog kaputa koji je pokrivao sve, a na nogama one tupaste potpetice što nose kakve klinke. Imao sam čast raskomotiti je... Postojale su tek one crte na licu koje poput godova na drvetu otkrivaju da se ne radi o mladoj djevojci... Kako je moj zadatak bio da, između ostaloga, popisujem ljude, dobio sam sve potrebne informacije, i ne samo to - kako ju nisam na prvu i drugu dobro čuo dok sam zapisivao podatke odbrusila mi je s osmjehom na licu: “Još jednom ako ponovim, ugrist ću te!” Marko ima ime, prezime, adresu i broj telefona koji je neko vrijeme gledao... Sve je imao, osim hrabrosti da napravi taj korak... “A i što bi napravio!?” - pitao se tada.

Vratimo se u sadašnjost. Nekoliko godina je poslije... Montañita, ta rajska plaža u Ekvadoru, raj za hipijevce i surfere. Plaža na kojoj se kupa od ranog jutra do duboko u noć. Mjesto od kojih desetak uličica prepuno hostela, restorana, cocktail barova. Na ulicama se prave kokteli po cijeni od 2$ do 4$, pleše na ritmove salse, reggaetona i elektronske glazbe. Sve se doima kao jedna velika slobodna zona u kojoj se slobodno diše i radi. Mnogi koji se tamo provode spajaju ugodno s korisnim - izrađuju nakit koji prodaju na ulicama ili dopodne kupe voće i alkohol u trgovini pa do navečer naprave vlastite koktele i voćne salate koje prodaju na ulici te si na taj način zarade za smještaj i hranu. Nitko vas ovdje neće pitati imate li odobrenje gradskih vlasti za rad, niti će ovdje ikome smetati ako kupite koktel na jednom štandu i pijete ga na drugom štandu ili u drugom baru. Ovdje se sve miješa; glazba na ulicama, alkohol, mlado i staro...

Montañita

I baš kad se jedan lokalni baja (čitaj: koktel-majstor) "pohvalio" vlastitim zvučnicima iz kojih su dopirali glasni ritmovi salse koji su isprva zagušili Pitbullov hit “Don’t stop the party”, ekipa iz kolumbijskog grada Cali rasplesala se po ulici. Da, bilo je to odmah do plaže, prvi štand “Mojito’s Beach”, a meni je prišao Marlon i upoznao me s njom. Njegovom prijateljicom Beatriz, za prijatelje Beti. Vidim na licu da nije mlada djevojka, no tijelo i savršeni pokreti me zbunjuju. Dajem joj u startu godinu-dvije iza tridesete. Crnka, kovrčave duge kose, tijela koje zadivljujuće izgleda, a tek kako se izvija... Ne stojim ni ja, plešu svi. Nije ovo šank neke lokalne krčme da se možeš nalaktiti i gledati. Osvaja se plesom, pa makar svjestan da taj moj, kako ga zovu, “european style” nije ni blizu njihove salse. No simpatično je smiješan i uče me njihovu “cali salsu” koja mi je potpuno drugačija od onoga što sam vidio na Kubi. Beatriz i ja pričamo od prvog trenutka i nekako su se u startu pojavile obostrane simpatije. Kaže nakon pet minuta da su joj  43 godine... Yap... Wtf!? Ne vjeruje srce pameti. Pol sata kasnije društvo se odlučuje da idemo u noćni klub. Svi već krenuli, a ja joj predlažem da umjesto ulicom krenemo putem pijeska i plaže. Romantika koju je samo pojačao Lennonov "Imagine" koji je dopirao iz obližnjeg bara. To je moja stvar, nije moglo nježnije. “Imagine there’s no heaven...” But she, she is like a heaven... Primam ju za bokove, grlim i lagano se u ritmu ljuljamo nakon čega padaju prvi poljupci...

U klubu opet svi plešemo, a kad bi nas od zagušljivog zraka i divlje atmosfere plesnog podija oblio znoj završili bi u priči i strasnom zagrljaju na terasi s pogledom na plažu, na svježem zraku nošenom vjetrom, istim onim koji za dana pravi valove koji surferima unose dozu adrenalina. Osjećam se kao da surfam...

Sporazumijevamo se na španjolskom koji učim. Pitam ju tu i tamo što nešto znači pa smo tako, između ostaloga, došli na jedan glazbeni hit gdje se često spominje “casarme contigo” što bi bilo “udati se”. Kako će mi drugačije to objasniti nego prstom, uzimajući moju ruku kojom opisuje radnju stavljanja prstena. Amer pokraj, koji nas je paušalno promatrao sa strane i krivo shvatio, samo mi je dobacio “Good luck man!” Nasmijalo me ovo... No, moja metoda učenja španjolskog ili tzv. “Espanol de cama” (španjolski iz kreveta), nastavila se i idućih dana u krevetu i oko njega. Beatriz je imala za mene veliko razumijevanje i svakodnevno me učila, govorila polako i dobio sam dojam da znam... Onda bi mi pokazala koliko sam loš kad bi počela govoriti brzo i svojim dijalektom. Ni riječi ne bih razumio!  

No vratimo se na dan, tj. noć. Negdje oko 3h odlučili smo leći, a kako nju u moj hostel nisu htjeli pustiti jer je u ulozi gosta, potražili smo zajedno sobu. Iznerviran polusatnim lutanjem i nemogućnošću pronalaska budnih osoba u nekim hostelima više nisam imao pardona, počeo sam lupati po vratima i prozorima tražeći sobu za dvoje. Znam da novac pretvara čangrizavost u osmijeh na licu tako da gazda kojeg sam netom probudio nije uopće bio mrzovoljan kad smo mu u ruke pružili 20$.

Idućih dana ljubav se razvijala na plaži, u dugim šetnjama po pijesku uz zalaske sunca. Montañita je po tome stvarno posebna. Nestalo je struje u cijelom mjestu kad nam je konobar posluživao večeru. Pod svijećama smo jeli i gledali se... Noćno kupanje... Prvi put sam uz nju gledao mjesec, shvatio da je on na ekvatoru točno iznad nas, ne kao u slavonskim i dalmatinskim romantičnim noćima. Koliko god možda si bili daleko i imali svaki različiti život, toliko smo si bili bliski, puni osjećaja jedno prema drugom. Bilo je suza na rastanku. Beatriz je inače po struci mikrobiolog, kao moja majka, :) no sedam godina mlađa. To sam ipak, rekao bih, saznao drugog dana. Šef je odjela u bolnici u Caliju, a svakog dana nakon posla četiri sata pleše u folklornoj skupini. Salsa i drugi tradicionalni plesovi. Bliska je s tradicijom, s plemenima koja žive prirodu, rituale, planine i prašume te izuzetno bogata unutarnjom energijom - spiritulana. Simbolično, u onoj bogatoj, gustoj crnoj kosi ima jednu tanku pletenicu što predstavlja repić “majskog ratnika”. Ona je borac, umjetnica, svestrana u hobijima. Ima dva sina, 17 i 19 godina, a i baka je više od pola godine. I to kakva baka - baka u tangama!





Pregledano 11167 puta