Donacije
Donacije uplatom na žiro račun:
2340009 - 3101531904
Donacije uplatom na tekući račun:
2340009 - 3205062975
Hvala vam unaprijed!
Popularno na Blogu
Pratite me na Facebooku
Blog kategorije
Izdvojeno
Coro - prva prijestolnica nekadašnje Venezuele
2013.
Došavši u Coro, malo je nedostajalo da ga za par sati napustim. Izložen podosta velikom pritisku, s ukupnim opterećenjem od 20kg na leÄ‘ima prošetao sam nekoliko kilometara - polovicu grada - ne bih li našao kakav smještaj. Onaj moj, Äiju sam adresu imao u mobitelu bio je upravo na tom drugom kraju. Cijena noćenja u Casa de los Pájaros je 15$. Što ću jesti kad to platim, ako mi je 20$ budget!?
Odbio sam ovo na prvu, a putem dok sam tražio dalje pritisku na leÄ‘ima opire se pritisak u glavi koji mi jednostavno govori da je to sve sastavni dio puta i da se to jednostavno mora izdržati. Ne ide uvijek glatko. Pa što? Napravio sam još nekoliko kilometara, no natpis da se negdje nešto iznajmljuje nisam našao. Drugim ulicama došao do kolodvora i u tih nekoliko sati grad mi se uopće nije svidio. Sjeo sam još sat vremena na internet te tražio smještaj, ali uzalud.
Uvijek nekako poslušam domaćine što posjetiti u nekoj zemlji. Nekako mi se to Äini prikladnije nego koristiti naputke Lonely Planeta, Rough Guidesa, Wikitravela i sliÄnih internet stranica koje mi služe kao orijentacija za potencijalne turistiÄke destinacije. Coro, kolonijalni gradić utemeljen daleke 1527., prva prijestolnica nekadašnje provincije Venezuele koja je tada bila dio Velike Kolumbije, jedan je od tih gradića za koju će svaki Venezuelanac reći da je “must see”.
Kako je moguće da od kolonijalnosti nisam u višesatnom hodu vidio ni k, a samo sam našao jednu "posadu". Već sam išao gledati kad ide bus za Maracaibo ili Meridu, no slike pustinje koja se nalazi u blizini nagnale su me da ipak ostanem. Hajde riskirat ću, pa nakon valjda šest sati vraćam se na prvobitno odredište s jednom mišlju u glavi: “Platit ću ti, ali jebo ja takav turizam!”
Coro je ipak, kad se malo dublje zagledate, lijep kolonijalni gradić, ali koji osim te stare jezgre nema nešto za ponuditi. Nema baš restorana i uzelo mi je sat vremena da naÄ‘em negdje za pojesti uveÄer. Ovo je opet kao vašar, kao pijaca na kojoj se većinom prodaju roba, japanke, naušnice i sliÄni ukrasi... Što će deset trgovina koje prodaju razliÄite, a opet iste zaštitne maske za mobitele? Blackberry je ovdje velika faca meÄ‘u "cellularima". Zašto nema trgovine u kojoj ću kupit pivo da šetam kao pravi Balkanac ulicom i pijem dok percipiram okolinu? Zašto na ulici mogu pojesti samo salmonelu, a ne normalan hamburger? O suvenirima, opet da se ne ponavljam...
Još iste veÄeri upoznao sam Alidia, koji me spaja s Pedrom koji će me sutradan voziti na tour po pustinji, plaži i poluotoku. Bit će to 30$, pa iako sam Caracas napustio s prosjekom od 8$/dnevno ovakve wannabe turistiÄke destinacije pomalo razbijaju iluziju da ću u konaÄnici biti u okviru budgeta.
Pustinja koja je dio Nacionalnog parka Médanos de Coro je mala, ali prekrasna. S obzirom da mi je ovo prva pustinja koju sam vidio u životu, izdivljao sam se na pijesku kao malo dijete, a to ćete imati prilike vidjeti u konaÄnom videu o Venezueli. Pedro me vodio na plaže na stotinjak kilometara dugom poluotoku koje, ruku na srce, nisu ništa posebno nakon što sam vidio plaže na Kubi. Ono što je još vrijedno za spomenuti jer pomalo ostavlja bez daha su ružiÄasta slana jezera za proizvodnju soli te najsjevernija toÄka Venezuele na kojoj se nalazi svjetionik Faro del Cabo San Román s kojeg se u daljini vide otok Aruba i velika rafinerija. Pedro i ja smo se putem "nalizali kao zvijeri", a pijan mi je obećao sredit dobre cure, iako nisam od tih kome treba nešto srediti, već samo reći gdje se to skriva... No, uspio me je i "namazat" reÄenicama da za vrijeme karnevala djevojke u toplessu plešu po tim istim plažama... PriÄekao sam karneval koji dan da se uvjerim, ali jedna velika nula. Svašta Äovjek izgovori i vidi kad je pijan... RazoÄarao si me Pedro, prijatelju stari...
Pregledano 3074 puta