Donacije

Za što duži boravak u Južnoj Americi!

Donacije uplatom na žiro račun:

2340009 - 3101531904

Donacije uplatom na tekući račun:

2340009 - 3205062975

Hvala vam unaprijed!


Pratite me na Facebooku

Izdvojeno

Zanimljivo društvo u Méridi

19.02.
2013.
Plaza Bolivar Mérida

U tjedan dana koliko sam boravio u Méridi zanimljiva ekipa prodefilirala je posadom Alemania. Prvo sam se zapio s urologom Carlosom i tu večer naučio sve o njegovim operacijama. Carlos je iz Ekvadora i priča samo španjolski, no u onom pijanom stanju sve smo se razumjeli. Zatim sam išao na paraglajding s njegovom kolegicom, Španjolkom Angelom, a za stolom do mene svake noći do tri ujutro bio je Vilim iz Njemačke sa zanimljivim teorijama života. O tome ću nešto kasnije.



U Méridu sam stigao nakon 13 sati vožnje noćnim "doubledeckerom". Ovakva me putovanja često čekaju na ovom kontinentu jer bilo gdje da krenem, vožnje će trajati po deset i više sati. Pogotovo kad se spustim niže Ekvadora. U 7:30h uspijevam s kolodvora nazvati Eddera Rincona, moju "couchsurfing" vezu kod kojeg ću odsjesti "for free". Dolaze on i Jordi po mene nakon čega s njima gubim neka dva sata. Edder je jednostavno imao dosta privatnih problema tog dana, a budući da je smješten duboko u šumi na planini gdje nema interneta i odakle će mi trebati sat vremena do grada, odlučujem se da ću potražiti hostel. Upravo će to biti posada Alemania gdje ću sobu dijeliti s još 10 ljudi, a krevet će svatko plaćati oko 5,5$.

Ovdje stane ukupno 40 gostiju, uz hostel tip tu su dvokrevetne, četverokrevetne sobe te viseće ležaljke. Sviđaju mi se ovakva mjesta i mislim da se u njima krije jedan od ključeva putovanja, a shvatit ćete iz teksta i zašto. Također, osvojila me arhitektura tih kućica. Utjecaj španjolske kolonijalne arhitekture, totalno nepristupačne izvana, a iznutra potpuno otvorene, s vrtom u sredini i terasom oko vrta, a na koju se izlazi iz sobe.

Posada Alemania

Mérida mi se svidjela kao grad. Položena je na dugačkoj padini na prosječno 1600 m.n.v. i u biti ovdje hodate stalno blago uzbrdo ili nizbrdo. Stara jezgra je planska pravokutna mreža ulica i avenija pa se vrlo jednostavno orijentirati. Pogledate li niz bilo koju ulicu, ukazuje se jedinstvena slika - u daljini se ističe planina čiji su vrhovi skriveni oblacima, a prekrasni tornjevi desetak različitih crkvi strše između niza niskih zgrada i strujnih kablova koji poput kakve paučine premrežuju cijele ulice.  

Mérida ima svoje rekordere. Grad ima najduži i najviši Teleférico na svijetu. Ova žičara, koja je nažalost bila u rekonstrukciji za vrijeme mog posjeta, (otvara se u lipnju 2013.) odvest će vas na Pico Espejo (4765m). Nije ovo sve, ovdje se nalazi i slastičarna koja je u Guinessovoj knjizi rekorda po broju različitih vrsta sladoleda. Ušli su daleke ‘96, pet godina nakon ‘91, sa 593 različite vrste sladoleda. Lizao sam tamo, no gazda živi izgleda na staroj slavi jer sam u dnevnoj ponudi izbrojao oko 70 vrsta. No, svi se naslikavaju, on drži te knjige i smješka se dok se u redu čeka oko pol sata. Sladoled od luka, od mesa, od jetrica, jaja i voća i povrća za kakvo nikad niste čuli. Zgodan primjer kako uspjeti u životu! Uz mene su u Record Guiness slastičarni bili prisutni i ono dvoje urologa, pa su mi davali instrukcije kako ne bi slučajno polizao kakav sladoled od školjki pa se ugušio. Nekad mi s tim alergijama stvarno nije lako...

Slastičarnica Guiness Record

Još sam alergičan na mačju dlaku, a ovdje u Venezueli svagdje, ali baš svagdje gdje sam odsjeo, bila je bar jedna maca. Preživo sam, iako bi moj pokojni djed rekao za moju generaciju da smo kao mimoze. Čeličam se, iako sam se uspio u Méridi i prehladiti. Prve subote kad smo se Carlos i ja zapili, išli smo u drugi bar, pokisli, mokar do kože još sat vremena u klubu, poslije hamburger žvačem na stepenicama na friškom zraku i eto bolovanje.

Drugog dana nisam se dao, nego sam s Angelom išao na paraglajding. Prvi put u životu, s obronaka Anda, 1000m visinske razlike bilo je zanimljivo iskustvo. Treći dan sam ležao u krevetu, navečer se digao i pisao...

Paraglajding

Onda bi mi prišao Vilim nakon što je "deknuo" već previše kave. Istražuje čovjek i implementira život u komunama, ali ne onim za bivše ovisnike. Komuna predstavlja zajednicu ljudi koji žive neovisno od države. Organizacija po državama potječe iz Europe, od doba još za vrijeme Cicerona, a Južna Amerika je taj sistem uvezla i to za ljude koji su navikli živjeti u plemenu nije prirodno. Komune bi trebale imati vlastitu ekonomiju, a međusobno bi bile povezane u vlastitu mrežu s ciljem razmjene dobara. Postoji pitanje kako ih osloboditi od nadležnosti bilo kakve birokracije, a ja sam mu stalno postavljao pitanja tko će komuni dati kakav "startup"; zemlju i resurse s kojima će krenuti. Nebitno, čovjek ima viziju, a već su ga u Venezueli jednom uhitili u jednom gradu te ga izbacili jer su skužili da obrađuje ljude na takav tip života. Zanimljiva utopija od čovjeka!

Gore: Angela, Carlos i ja Dolje: Vilim za radnim stolom

Na kraju svega, posljednje dane u Méridi proveo sam u društvu Francuza Benoita i Njemca Alexisa. Alex je došao iz Kolumbije te sam s njim odmah napravio razmjenu valuta, on putuje za Caracas pa na jugo-istok, do Angel Fallsa, najvišeg slapa na svijetu, a onda će preko Amazone u Brazil. Benoit i ja dogovorili smo se da putujemo zajedno za Kolumbiju. Zajedno ćemo prijeći granični prijelaz San Cristóbal - Cúcuta koji slovi kao jedini sigurni granični prijelaz. Nakon toga, putevi nas razdvajaju. Iako on radi sličnu stvar kao i ja, piše blog, koncentrira se na prirodu i arhitekturu. U 6 mjeseci obići će "kompletne" Ande i osvojiti veliki broj vrhova... Meni ipak nije toliko do hladnoće pa odmah poslije granice ganjam bus za sjever, za Santa Martu, Parque Tayrona i plaže :)

S lijeva na desno; Alex, Benoit i ja u pripremi zajedničkog ručka




Pregledano 1805 puta