Romantične čari Cartagene

Koji sam ja brijač, pomislim si. U Miamiju nikad bio, s Dubrovnikom se nema što mjeriti, a o Zadru i zalasku sunca sve je rekao Hitchcock. Ja sam Quijote, Don Quijote... No Cartagena, ta stara jezgra po kojoj se šećem svakodnevno, španjolski kolonijalni grad star petstotinjak godina. Zidine, hodam uokolo i gledam prekrasne tornjeve i kupole crkava što izviru iz gomile niskih zgrada. Na zidnima prolazim cafe bar gdje će kad krene još jedna večer zasvirati bend, a parovi će uz salsa pokrete, uz povjetarac, more i na ugodnih 25 stupnjeva stvoriti ono nešto što ih nikad neće razdvojiti... Rekli bismo srodne su duše...  Najpoznatiji, Cafe del Mar iz kojeg se sa zidina pruža prekrasan pogled na zalazak sunca uz ništa manje lijep pogled na već spomenuti “mali Miami”, ili  Bocagrande.

Bocagrande bi prevedeno bila  “velika usta”, novi je moderan kvart na kojem još uvijek niču neboderi, razni poslovni i stambeni objekti te luksuzni hoteli. S jedne strane nalazi se nekoliko kilometara duga pješÄana plaža, podijeljena na desetak umjetno napravljenih uvala koje gledaju na otvoreno more. “Nekoliko kilometara duga pješÄana plaža.” - već sam toliko puta koristio taj izraz povezan s Karipskim morem i tražim novi... I to baš u trenutku kad ćemo se oprostiti od Kariba. Pijesak, pijesak, pa još malo pijeska. Pijeska u pm...  Na drugu stranu tog uskog poluotoka dolazi se šetnjom preko ne više od četiri bloka i cijelom dužinom je šetalište s pogledom na luku. Sve  uredno, čisto i turistički.

Cartagena nije bez razloga najposjećeniji turistički grad u Kolumbiji. U okolici grada ovdje se u ponudi nalazi i nekoliko top destinacija. Svakog jutra napunit će se dvadesetak brodova koji turiste prevoze do najljepše plaže, Playa Blanca na otoku Barú (ovo ćete imati prilike gledati u sljedećem videoprilogu). Otok Barú je u biti poluotok, ali se do njega dolazi brodom za kojih 25$ s uključenim ručkom u ponudi. Ili možete ići na Otok Rosario koji je ujedno i nacionalni park i koji u ponudi ima egzibicijski show s delfinima. Ili kojih sat vremena vožnje udaljen vulkan gdje će se svaki turist rado zavaljati u vulkansko blato. Cartagena je moćna kad se radi o turističkoj ponudi.

Dio trokuta Bocagrande - stari dio grada čini i četvrt Getsemani u kojoj je smještena većina hostela i u kojem cijelog dana buja trgovina. Od jutarnje kave i kupnje voća na ulici, mnoštvo restorana i barova, ovdje se može napraviti sve. Želite li popraviti sat ili kao ja prišiti otpalo dugme na košulju za 3kn, to ovdje nećete imati problema.

Španjolci su dosta toga sagradili, a jedan od najimpresivnijih objekata je tvrÄ‘ava Castillo de San Felipe koja gleda na već spomenuti trokut. TvrÄ‘ava je izgraÄ‘ena 1657. sa svrhom obrane od gusara za vrijeme izvoza zlata kojim je Cartagena bila bogata. San Felipe nije klasična utvrda, izgleda kao sagraÄ‘ena stijena kroz koju prolaze uski hodnici i predstavlja najimpozantniju graÄ‘evinu koju su Španjolci sagradili na nekom stranom tlu.

Cartagena je moderan grad. Navečer je normalno vidjeti dva muškarca kako se drže za ruke, da ne kažem da su mi slali poljupce. Cccccmoook! Prostitutke se prodaju na ulici pred očima policije, a moji znatiželjni pogledi, da razlučim jel jedna od njih pravo žensko, nagnali su i transvesista da mi ponudi svoje usluge. Za 15 do 20 dolara može se na ulici dogovoriti sve, uključujući i smještaj gdje ćete realizirati dogovor. “Što tražiš?”, upitao me momak negdje iza 23h u polumraku ulice starog dijela grada dok je u ruci držao flyere erotskog kluba. “Istražujem grad i noćni život, tražim gdje ima lijepih djevojaka.”, govorim mu. Hodam s njim do kluba, a na ponudu kokaina rekoh da me to ne zanima. Objašnjava mi kakve su djevojke unutra... To je bio vrh, najbolje što Kolumbija može ponuditi i u razgovoru s jednom ljepoticom dolazim do cijene od minimum 100$.  Baš kako mi je rekao momak; ”Pazi, ovo je sigurno, njegovano, nije to ulica, ali i košta.” Uz sebe u ovakvim prigodama imam oko 15$ i kopiju putovnice. “Možda navratim sutra.”, govorim joj, uz onu dobro znanu da se posao obavlja sad il’ nikad.   

Nakon pet dana Cartagene vozim se taxijem na autobusni kolodvor. U 23 minute vožnje, vozač je 134 puta pritisnuo sirenu. Rijetko da će ju samo jednom pritisnuti, većinom dva puta za redom. No,  Äak ako je dva višekratnik, dolazimo do nekog izračuna da ju pritisne svakih 20 sekundi. I ovo nije nikakva moja brija,  nikakav Quijote... Brojao sam! Oni ovdje voze sirenama, daju si znak za pretjecanje, da su na raskrižju, da skreću. Hajde da ne radi žmigavac, svijetlo, ali ako ti sirena ode u Cartageni, onda si stvarno u banani...