Dan kada sam upoznao Roberta Escobara

U već ispričanoj priči o Medellinu namjerno sam izostavio jedan detalj, priču o Pablu Escobaru, kralju svih dilera s izuzetno plemenitim ciljem i susretu s njegovim bratom Robertom. Medellin se danas ne ponosi Pablom, dobar dio stanovništva izgubio je nekog bližnjeg u ratu i paklu oko droge. No, prije samo dvadesetak godina, Medellin je bio Pablo Escobar. On je kupio sve, gradio je grad, a dvije godine (1982. - 1984.) bio je član Kolumbijskog parlamenta. Gradio je cijela predgrađa, škole, bolnice i crkve te je među siromašnim pukom Pablo Escobar bio heroj, pravi Robin Hood. Ugledni građevinski biznismen Pablo, kojemu je građevina bila samo pokriće za prljavi biznis s drogom. Njegova velika ljubav bila je i nogomet, a osim što je gradio stadione, ulagao je i klubove i za vrijeme njegovog financiranja Atlético Nacional iz Medellina postao je prvi klub iz Kolumbije koji je osvojio Copa Libertadores de América. Ako je netko mogao otplatiti kolumbijski vanjski dug u to vrijeme, bio je to Pablo Escobar. No, to bi već bilo previše i značilo bi to da Pablo posjeduje cijelu Kolumbiju.

“Sva su carstva nastala iz krvi i rata”, rekao je, a kad su stvari počele lagano izmicati kontroli, dobrovoljno je otišao u zatvor. Ali pod vlastitim uvjetima - da ide u zatvor koji će sam izgraditi i da ga ne izruče u SAD. La Catedral je bilo to luksuzno zdanje u kojem je Pablo boravio "iza rešetaka", a posjećivali bi ga normalno prijatelji, vodio bi biznis, dok bi ga zabavljali nogometni klubovi koji bi dolazili u zatvor igrati utakmice. Zatvor koji je više bio da njega štiti od vlastitih neprijatelja. Kad je shvatio, tj. načuo da će ipak biti izručen u SAD, pobjegao je... 

Prevrtimo priču malo naprijed... Pablo slavi 44. rođendan. Proslava je skromna, 2.12.1993. u društvu bodyguarda Alvara i nekolicine bliskih ljudi načela se boca vina. Slučajno, Alvaru pada čaša na pod. Niti se razbila niti se vino iz nje prolilo. “Ovo je loš znak!”, govori Alvaro. “Trebali bi se maknuti odavde.” Legenda ili slučajnost, no sljedećeg dana Pablo je u obračunu s Kolumbijskom nacionalnom policijom izgubio život. Završena je era Medellinskog narko-kartela koji je palio i žario Kolumbijom i svijetom kontroliravši 80% tržišta drogom koja ga je prema Forbesovoj listi 1989. svrstala na sedmo mjesto najbogatijih ljudi na svijetu. Sve dok veliki i moćni Pablo, šef i mozak cijele operacije nije skončao. No ispunila mu se želja; “Bolje želim biti u grobu u Kolumbiji, nego u zatvorskoj ćeliji u SAD-u.”

Službeno će Medellin reći da “Pablo Escobar tour” nije moralan i neće ga podržati, no prilog od toura ide za siromašne i djecu oboljelu od HIV-a, čime je Roberto na neki način nastavlja bratov plemeniti cilj. Uskim puteljkom dolazimo, otvaraju se dvorišna vrata Robertove kuće. Ovo je posljednja točka toura nakon što smo netom prije posjetili Pablov grob te zgradu koja mu je bila središnji ured. Sunčan je dan, ispod tende sjedi Roberto s prijateljem. Odmara, 66 mu je godina.  Prizor pomalo podsjeća na scene iz Kuma. Osobno je svakom pružio ruku, pozdravio nas i napomenuo da je dozvoljeno fotografiranje no ne i video. Zrači u mafijaškom stilu, bijela Ralph Lauren košulja, tamno plave hlače s pažljivo ušivenim incijalima “RE” crvenim koncem kod džepa. Šilterica koja pomalo skriva pogled u skladu je s bež remenom i mokasinkama. Jako nas slabo čuje jer mu je u zatvoru u ruci ekspolodirala pismo bomba i nakon toga čovjek je prošao nekoliko operacija. Ipak, ostao je živ i tu je s nama.    

Prolazimo tour po tzv. sigurnoj kući koja, uz rupe od metaka iz posljednjeg obračuna, ima ormare za skrivanje, tajne izlaze i brojne slike i artefakte iz Pablovog i Robertovog života. Pokazuje nam skrivene pretince u radnom stolu gdje u svaki stane milijun dolara. Roberto je prije svega bio poznati kolumbijski biciklist koji je pokrenuo i vlastitu tvornicu bicikala. No, silom prilika, krv nije voda, SAD je želio sve i Roberto se našao s Pablom u središtu pozornosti. Baš onako kad se Michael Corleone isprva opire obiteljskom biznisu pa na kraju postane glava obitelji.  

Slikamo se, nakon čega me tapša po ramenu. Kakve li manire... Vrhunac dana, osjetim onako istinski mafijaški dodir. “Ponekad, ja sam Bog; ako kažem da će čovjek umrijeti, on će umrijeti još istoga dana.”, rekao je Pablo.